Euforično raspoloženje, previše lijepih stvari opet znam vode velikom razočarenju… odavno prestah sebe nazivati optimistom, ustvari otkako sam počela malo bolje da uočavam. Biće loše pa iskorištavam ove kao idealne trenutke. Mučim se s ovim kvačicama, pa opet vidim sad su u ‘trendu’ pa se navikavam, svi se mi želimo uklopiti jel? Ne u velikoj…
Opisaše me k'o tešku flegmu, a ja baš nisam taj tip…
Ja sam jedna prazna stranica. Nedefinisana, neodlucna, zbunjena, nezrela, previse prilagodljiva okolini, prilicno besciljna…
Ponovo se, kao i uvijek, vracam blogu iako znam da sve sto napisem, nece zvucati dovoljno dobro da bih voljela svoje rijeci. Znam da se nikada nisam znala izraziti na pravi nacin, ne znam zapravo ni zasto pisem, jer je svaki od ovih tekstova tako prazan, jedino sto ih prozima je teznja da to sve…
Samo jos jednom.. i onda definitivno odustajem od svakog planiranja, ovo je jednostavno bilo jace od mene. Vise sile su u pitanju. Eh da konacno namjeravam sebi stvoriti naviku da slusam muziku. Nabavicu neku ne specijalno skupu spravu za slusanje muzike i pokusati da shvatim njenu posebnost… Tacno je, ona me zaista skoro uvijek oraspolozi…..
Kada bih barem mogla znati gdje je krenulo lose, u cemu smo pogrijesile. Opet pokusavam zaustaviti ove glupe suze, ne mogu, jace su od mene. Kako i ne bi bile kad sam tako slaba. Fali mi, tako mi fali, u trenucima kada ne znam kako dalje, a ne bi smjela. Niko ne moze da shvati,…
Crvenilo na ocima, losi utisci… ipak lijepo vece. Otprilike moj prvi nazovi ‘izlazak’ u isto tako nazovi ‘klubu’. Lijepo je vece postalo kada sam izasla iz onog odvratnog, skucenog prostora. Grozno, mada dobro je da sam i to probala, cisto da znam gdje vise nikada da ne krocim. Krenimo od toga da nisu culi ni…
Ne mogu da vjerujem, da sam propustila svoju zivotnu priliku.. doslovno. Pola godine planiram taj odlazak, i znala sam da dolazi, i zivjela sam za dan kada bih ga mogla vidjeti i bilo je toliko blizu… i onda to propustim zbog najglupljeg moguceg razloga. Da dragi moji, Johnny je u Beogradu, a ja sam i…
Rekla bih mozda da je savrseno… pretjerala bih kao i uvijek. Gledam kroz ovaj moj ruzni prozor i vidim prizor koji ni na koji nacin ne odaje da je decembar, da je trideset prvi, i mozda bas zbog toga ne osjecam ni najmanju radost zbog doceka… svo to slavlje, smijeh, i sta vec da to…
Uhvatila sam malo slobodnog vremena pa cu da pisem. Nekad se osjecam tako stjesnjeno, tako je tesko, da uopste ne znam sta da radim sa sobom. Svakodnevni ovaj pritisak koji mi je tako nov i nepoznat me ubija. Navikavam se, vec djelimicno jesam. Strasno je naporno, nikad nije bilo ovako… i toliko je frustrirajuce kada…